Teme , Evropa , Ljudska prava ,

U vremenu krize, svijet treba da se ujedini za mir

Gotovo svaki stoti čovjek na Zemlji je danas primoran da napusti svoj dom u potrazi za sigurnošću. Velika većina bježi od katastrofa koje se odvijaju pod nadzorom sve više letargičnog Vijeća sigurnosti UN-a.

Prema riječima visokog komesara UN-a za izbjeglice, skoro deset miliona ljudi je raseljeno u sukobima u Siriji, dok je četiri miliona napustilo Irak i Libiju u vrijeme nedavnog rata na tom području. Osim toga, stotine hiljada je u pokretu iz Jemena, iz Srednjoafričke Republika, sa Roga Afrike, Sudana, te sa drugih kritičnih destinacija.

Ogromna većina završi u susjednim zemljama. Mnogi ne žele trajno napustiti svoju zemlju porijekla, te tako pokušavaju ostati u blizini. Drugi jednostavno nemaju sredstava da napuste prvi razumno siguran teren. Dakle, iako je mnogo napravljeno od "migrantske krize u Europi“, njene pune dimenzije se nisu u potpunosti ovdje osjetile. Velika većina (6,5 miliona) raseljenih Sirijaca, na primjer, je još uvijek u Siriji, a još 3 milijuna u susjednim zemljama.

Do februara ove godine, bilo je više od 600.000 sirijskih izbjeglica samo u Jordanu, a 1,2 milijuna u Libanu. Poređenja radi, do sada je samo oko 300.000 ljudi ušlo u EU sa namjerom da tamo i ostanu, a mnogi od onih koji su nedavno prešli granicu EU su bliže kući nego što se to misli. U prvom kvartalu 2015. godine, najvjerojatnija zemlja porijekla za azilante u EU je zapravo Kosovo sa blizu 49.000 aplikacija. Oni koji se prijavljuju za azil sa Balkana će ga vjerojatno i dobiti, dok se mnogima koji dolaze iz udaljenijih zemalja samo izdaje dozvola za boravak iz humanitarnih razloga ili supsidijarna zaštita.

U 2014. godini, više od polovice svih aplikacija za azil u Europi je odbijeno u prvostepenom postupku, a gotovo polovica od ostatka je dobila malo blaži oblik zaštite od statusa izbjeglice. EU nije uzalud prozvana "Tvrđava Europa."

Ova više nego alarmantna statistika, odgovor Europe prema povećanju imigracijskog pritiska, je bila jedan dio panike koja ne uzima u obzir prave razloge zašto je tako mnogo ljudi uopšte toliko očajno da napusti svoj dom. Dok kontinentalna Europa pokušava podići svoj pokretni most (Danska planira odvraćanje informativnom kampanjom, Slovačka želi samo da primi 'hrišćane', a Mađarska pokušava da izgradi divovsku ogradu kako bi spriječila imigrante), britanska štampa je povećala broj stranica koje su posvećene karakteriziraju izbjeglica kao neke vrste nepoznate smetnje, kojima je namjera da poremete časni britanski život gazeći kroz Eurotunnel.

To je stari mentalitet prihvaćanja, 'stvari se jednostavno dogode', 'moramo zaštititi naše vlastite interese' koji se nametne kad se god situacija može lako popraviti, ali sile koje su to u mogućnosti jednostavno ne žele da ih se ometa.

Jer, ne zaboravimo ko vodi ovaj svijet, a upravo zbog njih, toliko je ljudi odjednom sve odbacilo i počelo „trčati u brda“, a ono što smo godinama postajali, nam onemogućava da se sada pozabavimo sa ovim.

Iza otvoreno diskriminatorne politike u zemljama kao što su Slovačka, izgleda da vreba duboko usađeni strah da bi ljudi koji dolaze u Evropi mogli nekako eventualno promijeniti europsku kulturu, da ono što znači "biti evropski" neće biti ono što je bilo prije. Ima dosta toga što je loše u takvom razmišljanju, ali ostavljajući to na stranu, mislim da je pošteno reći da bez obzira na generacijski pomak europske kulture koji se može iskusiti, sumnjam da se može porediti sa promjenom domova tih ljudi, a koju smo mi izazvali.

Čak i ostavljajući po strani kolonizaciju tih država u prošlosti i industrijsku kolonizaciju, mi smo otišli u mali pohod dekorisanja u proteklih deset godina, sa vojnim intervencijama u Afganistanu, Iraku, Libiji i (indirektno) Siriji. Ovim intervencijama je nedostajao bilo kakav jasan cilj osim svrgavanja osobe koja je vladala zemljom (Husein, Gadafi, Asad), a karakteriše ih potpuni nedostatak bilo kakvog osjećaja odgovornosti prema stanovnicima tih zemalja. To su bile bezosjećajne intervencije kao dopuna bezosjećajnoj ekonomiji. U dva od četiri slučaja (Iraka i Sirije), intervencije su zaobišle Vijeće sigurnosti, što znači da čak ni stvorena rudimentarna odgovornost moćnih država kojom pokušavaju da prekriju međusobnu prljavštinu, nije došla do izražaja.

Ta liberalna upotreba nasilja i sve veći nedostatak konsenzusa u Vijeću sigurnosti nije bila pogodna za globalnu stabilnost, što je očito od samog početka. Da li stvarno vjerujete da demokratija može doći u Irak na B52 ili na poleđini tenka? Čak i nacije poput Slovačke, koja je prvobitno podržala rat u Iraku, ubrzo je uvidjela svoju grešku. U 2006. godini, Slovački premijer Robert Fico, je izjavio: "Rat u Iraku je nevjerojatno nepravedan i pogrešan. Ulazak stranih vojski u Irak je izazvalo ogromne tenzije. Govoriti o bilo kakvoj demokratiji u Iraku je fantazija ... sigurnosna situacija u tom području je katastrofalna... a ako neko danas želi reći da je situacija poboljšana ratom, to bi bila laž."

Osam godina kasnije, ISIS je dokazao da su te izjave tačnije više nego što su bile u to vrijeme, ali u svim sektorima i dalje izgleda da postoji malo osjećaja odgovornosti za štetu u tom ratu i za one posljedice koje su uslijedile.

Dakle, pitanje je, kao i uvijek, kako bi možda mogli stvari vratiti na pravi put. 

Prije svega, Evropljani bi se trebali pogledati u ogledalo i priznati da su oni djelomično odgovorni, neki kroz aktivno učešće, a drugih kroz zanemarivanja. Malo više samilosti i perspektive je definitivno dobrodošlo, uz razumijevanje da za kontinent sa starijim stanovništvom, masovne migracije nužno ne predstavljaju dugoročnu 'krizu' za one koji su već ovdje.

To je kriza za one koji su prisiljeni da goloruki napuste svoje domove. 


Na više formalnom nivou, Vijeće sigurnosti treba da suzbije svaki sukob koji prijeti međunarodnom miru i sigurnosti, ali zahvaljujući dubokom raskolu između svog zapadnog i istočnog krila, trenutno je u zastoju. Ustvari, Vijeće sigurnosti je gotovo paralizirano. Zbog te paralize, međunarodna zajednica je razvila plan B za rješavanje hitnih prijetnji miru i sigurnosti.

Plan B je u obliku rezolucije Generalne skupštine iz 1950. pod nazivom "Ujedinjenje za mir". Ujedinjavanje za mir u osnovi kaže da ako Vijeće sigurnosti bude toliko podijeljeno da nije u mogućnosti "da obavlja svoju primarnu odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti", Generalna skupština (tijelo UN-a u kojoj sve države imaju jednako pravo glasa) može sazvati hitnu sjednicu i preuzeti kontrolu nad tim pitanjem. To može uključivati poduzimanje bilo kakve akcije uključujući i upotrebu sile. 

Prvobitno je stvoreno za zaobilaženje sovjetskog veta tijekom Korejskog rata, mada su obje 'strane' u Hladnom ratu sporadično koristile Ujedinjenje za mir kako bi pokušale prisiliti akciju na pitanja koja su im bila važna.

Možda je došlo vrijeme da se to opet učini.

Doduše, udruživanje radi mira ne inspiriše povjerenje - haos od kojeg većina izbjeglica bježi je sada toliko velik da je teško zamisliti bilo kakvu dugoročnu stabilizaciju bez učešća najmanje jedne velike sile. Dakle, čak i ako bi Skupština mogla postići dogovor o tome kako riješiti te sukobe kroz rezoluciju Ujedinjavanje za mir, pretvaranje toga u realnost na terenu i dalje izgleda kao dalekometni cilj.

Međutim, udruživanje radi mira i dalje može biti korisno u galvanizaciji Vijeća sigurnosti iz letargije. Postoji jedna stvar oko koje se pet stalnih članica Vijeća slažu, a to je da svijet predstavlja njihovo vlasništvo. Ako Skupština napravi ozbiljan pritisak da preuzme kontrolu nad konfliktnim situacijama, P-5 bi to protumačile kao uzurpaciju i potencijalno opasan presedan. Ironično, Generalna skupština koja djeluje pod Ujedinjavanjem za mir, može podsjetiti P-5 kako su to ustvari oni  'ujedinjeni', te  da ne mogu uzeti vlastite privilegije zdravo za gotovo.

Možda je došlo vrijeme da se pozabavi pitanjima mira i sigurnosti na pravedniji način kroz Generalnu skupštinu. Svijet u kojem su milioni prisiljeni da napuste svoje domove i dok ISIS slobodno luta, ne daje mnogo drugih opcija.

Evropski narodi drže više od 30 mjesta u Generalnoj skupštini i imaju resurse da mobiliziraju druge za njihov cilj. Umjesto kritiziranja drugih zbog činjenice da izbjeglice postoje ili, još gore, njihovo demoniziranje, oni mogu iskoristiti Ujedinjenje za mir da izvrše pritisak na Vijeće sigurnosti da prevaziđe podjele i počne raditi svoj posao.


Izjave, stavovi i mišljenja izražena u ovom članku su isključivo stavovi autora i ne predstavljaju nužno i stavove APA Agencije.

Izvor: RT / APA.ba
Tags: EU kriza emigranti sukobi mir