Teme , Ljudska prava , Mena ,

Korijeni tragedije u Siriji

Sukob u Siriji se često opisuje kao najveća humanitarna katastrofa 21. stoljeća. Polovina sirijske populacije od 24 miliona je raseljena interno ili eksterno, te bez presedana, veliki broj izbjeglica grčevito traži sigurnost u Europi. To uključuje i muslimane i kršćane.

Mnogi od njih su stručni ljudi sa izrazitim vještinama i određenim znanjem engleskog ili francuskog, ali postoje i desetine hiljada siromašnog seoskog stanovništva, kojima će biti veoma teško prilagođavanje na život na drugom kontinentu.

Njihov pritisak na evropska vrata pokazuje da i oni žele život koji vode Evropljani: život sa slobodom, demokratijom, te priliku da pronađu svoj put u novom ekonomskom okruženju koje se ne davi korupcijom.

Posljedice prizvoljnih particija

Ipak, skretanjem pažnje na veličinu ove tragedije, komentatori rizikuju da je liše njenog konteksta. To je samo najnovija - ako ne i najveća - izbjeglička kriza koja proizlazi iz događaja koji su uslijedili nakon proizvoljne particije provincija sa arapskim govornim stanovništvom, provincija Otomanskog carstva, od strane Britanije i Francuske, nakon Prvog svjetskog rata.

To je dovelo do nepravedne particije koja je isprepletena sa nestabilnošću, te koja je, na kraju, odigrala svoju ulogu u inkubaciji sirijske tragedije. Prije nego što se Sirija uvukla u ovaj haos u 2011. godini, bila je prisiljena – kao i Jordan i Libanon - da primi talase siromašnih ljudi koji su bježali iz svojih kuća.

Sirija je dala utočište Iračanima prilikom njihovog bijega od efekata sankcija nakon 1990. godine, a zatim i ljudima koji su bježali od organiziranog kriminala i sektaških sukoba u Iraku 2003. godine, te je učinila sve što je mogla sa svojim ograničenim resursima, iako je priliv ostavio značajan trag na ekonomiju i društvo u cjelini.

Najsiromašnije izbjeglice su postale veoma primjetne u gradovima, gdje su gotovo ostavili lokalne čistače cipela bez posla. Pretrpane škole su se suočile sa navalom dodatnih učenika za koje nije bilo mnogo sredstava. U isto vrijeme, Iračani sa novcem su započeli kupovati kuće. Ovo je pogoršalo već ozbiljan manjak stambenog prostora, pa čak i dovelo do promjene u zakonima o ograničavanju kupovine kuća strancima.

Ipak, ovo nije bila jedina izbjeglička kriza u tom području i u to vrijeme. Tokom izraelske pulverizacije Libana u ljeto 2006. godine, skoro milion Libanaca - možda više od četvrtine stanovništva te zemlje – je bilo raseljeno interno ili pretvoreno u izbjeglice koji su napustile svoju zemlju.

Oko 180.000 je ušlo u Siriju i često su dočekani  sa gostoljubivošću od strane lokalnih porodica, pa čak i u najsiromašnijim dijelovima zemlje. Ove izbjeglice su imale sreće, jer je većina na kraju mogla da se vrati svojim kućama.

Prije toga, u toku 15 godina građanskog rata u Libanu (1975-1990), Libanonci su rutinski prisiljeni da se presele sa svojim porodicama u srce njihovih sektaških plemena. Mnogi od njih su se kasnije vratili u svoje domove.

Beskrajne nevolje

Ali najranija izbjeglička kriza je bila u Palestini na kraju britanskog mandata. Čak i prije jednostranog proglašenja države Izrael u maju 1948., provodilo se oduzimanje palestinske zemlje i protjerivanje Palestinaca od strane cionističke milicije, koja će kasnije postati izraelska vojska.

Kao što je palestinski historičar Rashid Halidija jezgrovito naglasio, oni koji su udarili temelje jevrejskoj državi, "su vrlo dobro shvatili vrijednost mijenjanja demografskog stanja unutar Palestine, što znači da bez etničkog čišćenja, nova država bi imala gotovo isti broj Arapa i Jevreja."

Neke od tih izbjeglica još uvijek žive pod izraelskom okupacijom u smislu međunarodnog prava, kao što je 70 posto stanovništva Gaze, koji su stjerani u enklavu od strane izraelskih snaga. Iako neki od njih žive gotovo na vidiku svojih ognjišta, imaju malo izgleda za povratak.

Ostali Palestinci su nastavili novi život u inostranstvu, ali mnogi nisu bili u stanju da to učine. Sa izuzetkom Jordana, arapske zemlje nisu bile voljne da im daju puno državljanstvo.

Njihov očaj zbog napuštenosti od strane međunarodne zajednice je izazvao da pruže oružani otpor, što je dovelo do krvavog ugušivanja Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO) u Jordanu, za vrijeme "Crnog septembra" 1970. godine, eventualne destabilizacije Libana u 1970., izraelske invazije 1982. godine, u kojem je ubijeno na hiljade civila, i nedavno, do samoubilačkih bombaških napada i ispaljivanja raketa na izraelske civile od strane Hamasa i drugih islamističkih grupa otpora.

Kada je otac Alana al Kurdija, trogodišnjeg dječaka koji su se utopio u blizini Bodruma, ukorio bogate arapske zemlje zbog toga što ne nude gostoprimstvo sirijskim izbjeglicama, mnogi su u njegovim riječima čuli i odjek o palestinskoj potrazi za pravdom.

Uz toliko neizvjesnu budućnost Sirije, da li će sada i mnogim Sirijcima biti uskraćeno pravo da se vrate u svoje domove? Ako je tako, dugoročne posljedice na stabilnost čitavog područja su nepodnošljive za racionalno razmišljanje. 


Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku APA Agencije

Izvor: AlJazeera / APA.ba
Tags: Sirija izbjeglička kriza tragedija humanitarna katastrofa Jordan nestabilnost