Teme , Balkan ,

Crna Gora u NATO-u: provokacija u kritičnom trenutku američko-ruskih odnosa

Poziv za Crnu Goru da pristupi NATO-u, na konferenciji ministara vanjskih poslova NATO-a u Briselu, se teško može nazvati trijumfom demokratije.

Najvjerovatnije, građanima Crne Gore neće biti dozvoljeno da se održi referendum o ulasku u NATO, vojni savez koji je sproveo bombardovanje ove zemlje tijekom 1999. godine.

U pokušaju da se pridruže NATO-u, što Podgorica sprovodi još od svoje pune secesije od Srbije u 2006. godini, to nikada nije podvrgnuto testu na izborima. Odluka za upit u članstvo je ranije ove godine bila podržana prostom većinom glasova u parlamentu Crne Gore, koji je u posljednjih 25 godina pod kontrolom sadašnjeg premijera te zemlje, Mile Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista - lokalnog nasljednika titoističke komunističke partije Jugoslavije.

Đukanović, vladar Crne Gore još od 1991. godine, je odbacio primjedbe opozicije i Rusije o članstvu Crne Gore u NATO-u. Na sastanku sa predstavnicima nevladinih organizacija, on je opisao poziv kao "još jedan važan korak ka punopravnom članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji."

U međuvremenu, čak i ankete javnog nnijenja koje su tradicionalno podržavale NATO i sprovođene od strane NVO-a koje su finansirane iz inostranstva otkrivaju mnogo složeniju sliku od one koju zvaničnici NATO-a rutinski opisuju kao želju Crne Gore da bude u NATO-u i da takva želja ne treba biti uništena zbog Rusije."

Na primjer, ankete Centra za demokratiju i ljudska prava sa sjedištem u Podgorici su  otkrile da se 37 posto građana Crne Gore protivi članstvu u NATO-u za svoju zemlju, a 36 posto ga podržava. Ostali su bili neodlučni.

Kada su sprovedene slične ankete među različitim etničkim grupama u bivšoj Jugoslaviji, one su otkrile da još uvijek postoji podjela koja proizlazi iz građanskih ratova 1990-ih, kada je ishitreno priznanje nezavisnog statusa Hrvatske, Bosne i drugih novih nezavisnih država od strane Njemačke i drugih zapadnih država, dovelo do bolnog "razvoda" između konstitutivnih dijelova bivše Socijalističke Federativne Jugoslovenske Republike. Među bosanskim Muslimanima, uz podršku Zapada za vrijeme građanskog rata 1992-1995, podrška za članstvo u NATO-u je bila na razini od 68 posto, dok je među Srbima bila samo 11,3 posto.

Sasvim je jasno da Đukanović igra na pozitivan stav Crnogoraca prema svemu evropskom. On koristi stari trik propagande stavljanjem lažne dileme pred građane svoje zemlje: ili ste sa NATO-om ili sa Rusijom. Istu retoriku je koristio i bivši poljski predsjednik, Aleksander Kwasniewski, 2004. godine, kada je osigurao odluku da Poljska uđe u EU - ne samo unutar poljskog parlamenta, nego i unutar poljskog društva u cjelini.

Na dan prije glasanja, Kwasniewski je ponudio da se Poljaci koji su se protivili članstvu u EU "pridruže CIS-u" (CIS je labava krovna organizacija bivših konstitutivnih republika Sovjetskog Saveza, koje su se pojavile 1992. godine na ruševinama SSSR-a). Lažna taktika dileme se često koristi kada su ljude pozivaju da kupe novi proizvod ili "ostanu sa nečim što je historija." Čak i uobičajene retorike NATO zvaničnika o Rusiji ili drugim protivnicima "koji stoje na pogrešnoj strani historije" odražava isti propagandni trik lažne dileme.

U stvarnosti, ruski predsjednik Vladimir Putin je više puta ponovio da se Rusija ne protivi evropskim integracijama, ne samo u Crnoj Gori, nego i u drugim istočnoevropskim državama, uključujući i bivše konstitutivne republike sada mrtvog Sovjetskog Saveza. Međutim, Rusija se protivi novim linijama podjele u Europi. Nažalost, članstva u EU i NATO za zemlje istočne Europe se obično nude kao dio "paketa" koji uključuje anti-rusku orijentaciju.

Saopštenje generalnog sekretara NATO-a, Jens Stoltenberga, da članstvo Crne Gore "nije usmjereno protiv" Rusije je jednostavno u suprotnosti sa činjenicama. Iako Crna Gora još uvijek nije članica EU, ona se pridružila anti-ruskim sankcijama EU-a u 2014. godini.

U svojim nedavnim izjavama, Đukanović je optužio Rusiju da podržava nedavne proteste protiv njega u Podgorci, koji su nasilno rastjerani sredinom oktobra ove godine. Postoje i negativni primjeri u neposrednom okruženju Crne Gore.

U Poljskoj i baltičkim zemljama, njihov ulazak u NATO 1999-2004 nije doveo do obećanog "osjećaja sigurnosti" i "napretka" odnosa sa Rusijom. Umjesto toga, članstvo u NATO-u je dovelo do stabilnog rasta anti-ruske propagande i anti-ruskih akcija koje dolaze iz tih zemalja.

Ruska Duma je usvojila posebnu žalbu Skupštini Crne Gore, gdje su ruski parlamentarci pozvali Crnu Goru da ne izgrađuje nove ograde između svoje zemlje i Rusije, ulaskom u NATO.

Rusko ministarstvo vanjskih poslova je izjavilo da će ulazak Crne Gore u NATO dovesti do "negativnih posljedica" u odnosima između Crne Gore i Rusije, ne precizirajući kakve bi to sankcije Rusiji mogla nametnuti.

Viktor Kolbanovsky, direktor Balkanskog centra za međunarodnu saradnju, je rekao da bi ruski odgovor mogao biti i diplomatski i ekonomski. "Neće biti više posjeta ruskog ministra vanjskih odnosa i ruske parlamentarne delegacije u Crnoj Gori," rekao je Kolbanovsky na konferenciji u Moskvi. "Međutim, lideri u Crnoj Gori treba da shvate da ulazak u NATO bez konsultacija sa ljudima znači ekonomske gubitke za njih. Postoji mnogo kompanija u Crnoj Gori, te poslova unutar hotelijerstva, transporta i drugih oblasti, koje posjeduju ruski kapital. Degradacija odnosa može oštetiti kompanije koje zapošljavaju stotine Crnogoraca."

Zamjenik glasnogovornika ruske Dume, Sergej Zheleznyak, je naglasio da Rusija ne prisiljava svoju volju ljudima Crne Gore, nego podržava pravo ljudi te zemlje da se održi referendum o članstvu Crne Gore u NATO.

Kontroverza oko Crne Gore dolazi u kritičnom trenutku unutar odnosa Rusije i NATO-a, kada je Moskva u gorkom sukobu sa Turskom, članicom NATO-a, zbog obaranja ruskog aviona na sirijskoj teritoriji, krajem novembra. Trebalo bi biti u interesu zemalja članica NATO-a  da imaju radni odnos sa Rusijom, jer je savezu potrebna pomoć Rusije, ako zaista želi da pobjedi tzv. Islamsku državu.

Rusko posredovanje u potpisivanju nedavnog sporazuma između SAD-a i Irana je također vrlo važno. Dakle, zašto NATO ne bi mogao izabrati drugo vrijeme za preuzimanje male nacije od 680 hiljada ljudi? Odgovor bi mogao biti politička kriza koja steže Crnu Goru još od rane jeseni, 2015. godine.

"Đukanović zna da nije dobio mnogo vremena. Ljudi su umorni od Đukanovića, koji je vodio zemlju 26 godina, te ne žele da se bira između zapadne Europe i Rusije," objasnio je Milan Knežević, vođa Demokratske narodne stranke Crne Gore i jedan od ko-predsjedavajućih Demokratskim frontom (DF). DF predstavlja savez protiv Đukanovićeve stranke, koji je držao protestni skup u blizini zgrade parlamenta u Podgorici.

"Ono što mi želimo jeste članstvo u NATO-u, ali i sigurnosne garancije i Rusije i NATO-a da će se podupirati neutralnost Crne Gore," rekao je Knežević. Nažalost, to izgleda kao skoro neostvariva mogućnost, da se bude i evropski i neutralan narod. Ta mogućnost se brzo ugasi, ali ne od strane Rusije. Austrija i Švicarska su bile sretne kada su iskoristile tu mogućnost, prije mnogo godina.


Izjave, stavovi i mišljenja izražena u ovom članku su isključivo stavovi autora i ne predstavljaju nužno i stavove APA Agencije.

Izvor: RT / APA.ba
Tags: