Teme , Balkan ,

Dayton je okončao rat, ali nije doveo do trajnog mira

Najstarije novine u Bosni i Hercegovini, Oslobođenje, je nedavno objavilo mini-anketu pitajući ljude o njihovoj prvoj asocijaciji na Dejtonski mirovni sporazum, 20 godina nakon što je potpisan.

"Prva stvar koja mi pada na pamet je začarani krug," odgovorila je Esma Palić, iz Žepe, sela u blizini Srebrenice. "Mislim da je to začarani krug i da ga ne možemo slomiti, a čak i da možemo, nemam pojma gdje bi trebali ići, ili kako dalje."

Ovaj osjećaj zbunjenosti je bio i previše izražen tokom protesta u 2014. Ljudi koji su bili na ulicama širom zemlje su zahtijevali promjenu sistema, iako nisu bili sigurni ko bi trebao odgovoriti na njihove zahtjeve: centralne vlade ili lokalne vlasti na nivou entiteta i kantona? Šta je sa saradnjom međunarodnih zajednica?

Ono oko čega se gotovo svi slažu jeste da sistem - koji je baziran na mirovnom sporazumu - ne radi.

Frankenstein država

Državna struktura stvorena u Daytonu dovodi u postojanje onoga što profesor prava iz Sarajeva, Zdravko Grebo, naziva "Frankensteinovo čudovište" - ružno i zastrašujuće stvorenje.

Mir koji je došao se također ne razlikuje mnogo od te slike. Djeca u Bosni, čak i ona koja su rođena nakon rata, uglavnom će vam reći da se osjećaju kao da se još uvijek živi u sredini sukoba.

Mirovni sporazuma je postignut u Daytonu, Ohio, a potpisan u Parizu 1995. godine, te u osnovi definira svaki aspekt života u BiH, od Ustava do povratka izbjeglica, propise o javnim korporacijama i ljudskim pravima.

Ovaj Frankenstein ima tri predsjednika, dva entiteta i jedan nezavisni okrug. Također ima 10 kantona, više od 150 ministara na različitim nivoima, kao i ogroman broj članova parlamenta koji je teško i izračunati.

Sistem služi ogromnom birokratskom aparatu. Na vrhu je svemoguća "međunarodna zajednica", predstavljena kroz brojne organizacije, neke stvorene Dejtonskim sporazumom, druge vladine, nevladine ili tijela unutar vlade – koje imaju veliki uticaj.

Najviši organ se daje Uredu visokog predstavnika (OHR) i, u posljednjih nekoliko godina, posebnom predstavniku iz EU-a. OHR ima moć da nametne odluke i da se miješa u gotovo svaki aspekt javnog života u Bosni.

Tokom godina, međunarodna zajednica je odigrala ključnu ulogu u zemlji, te iako to nikada nisu priznali, njihovo prisustvo od Bosne stvara polu-protektorat.

Ipak, metode od strane međunarodne zajednice, njihov pstup, ciljevi i ideje, se mijenjaju sa svakim novim visokim predstavnikom (sedam, do danas).

Promjene su ponekad predstavljene sa dolaskom novih ambasadora iz najuticajnijih zemalja, što su SAD, Velika Britanija, Njemačka i druge evropske zemlje. Za sve njih, jedini put na karti je Dayton, ali svi čitaju tu kartu na različite načine.

Suština je u tome što je teško razlučiti ko je odgovoran za sve u ovoj zemlji. Osim toga, niko ne prolazi kroz prizmu odgovornosti, niti domaći političari niti međunarodna zajednica. S druge strane, vrlo je jednostavno vidjeti ko su žrtve: građani.

Nadolazeći nemiri

Izvještaji od strane međunarodnih institucija ili akademika koji se fokusiraju na  Bosnu su upozoravali već nekoliko godina da se zemlja nalazi u pat poziciji, koju održavaju neodgovorni i korumpirani političari.

Međunarodna zajednica - kao i neposredno nakon rata - odlučno tvrdi  da su jedini partneri za njih u Bosni i Hercegovini postojeće političke elite koje se nisu mnogo promijenile već decenijama.

Ova bezrezervna podrška nije nestala - osim retorički - čak i nakon što su građani zapalili zgradu vlade u 2014. godini, izražavajući bijes zbog 20 godina jadnog života.

Gotovo dvije godine nakon protesta, još uvijek se mogu vidjeti poruke na fasadi kantonalnih vladinih zgrada u Sarajevu: "Oni koji siju glad, ubiru bijes", ali izgleda da niko ne razumije šta znači ova poruka i koliko je ozbiljna.

Protesti nisu postigli rekonstrukciju vlade ili sistemske promjene, ali su pokrenuli javnu raspravu. Danas, sve više i više građana priča o socijalnoj pravdi, greškama sistema i, što je još važnije, pronalaženju sličnosti umjesto razlika.

Dvadeset godina nakon završetka rata, nezaposlenost mladih u BiH je gotovo na 60 posto, dok sve više radnika protestuje na ulicama zbog kršenja njihovih osnovnih prava.

Tako se izgleda živi sa ovim mirovnim sporazumom.

Pored toga, na hiljade ljudi je napustilo zemlju u proteklih nekoliko godina. Neki su je napustili sa svojim porodicama, ostavljajući sela i gradove gotovo prazne – scenario koji je sličan scenama iz rata.

Akcija je potrebna više nego ikad

Ono što je Bosni i Hercegovini danas potrebno su novi glasovi, novi ljudi, nove ideje i nova politika: neko ko može da se ponaša odgovorno i savjesno.

Trenutna politička elita ne može ispuniti zahtjeve Bošnjaka, niti riješiti endemske probleme u zemlji.

U isto vrijeme, međunarodna zajednica - koja nije monolitno tijelo i ima brojne glasove sa različitim planovima - treba shvatiti svoje granice.

Osim toga, međunarodna zajednica također treba da shvati da je demokratija nešto što se teško nameće, posebno u zemljama nakon sukoba.

Konačno, promjena se može postići samo ako se počne baviti lokalnim potrebama i zahtjevima - ali potrebama građana, a ne političke elite.

U Bosni, napori međunarodne zajednice su uglavnom vođeni idejama koje su nametnute izvana, a sprovode ih lokalni političari.

Danas, postoji šansa da će se protesti koji su u toku proširiti diljem zemlje, dostižući sve više ljudi. Ako se ne budu slušali njihovi glasovi, to može predstavljati opasnost od novog vala nemira.

Za trenutnu političku elitu to može predstavljati opasnost za njihovu udobnu vladavinu, te neće olahko shvatiti ovu prijetnju.

Jedna od njihovih metoda da oslabe ovu dinamiku protestnog pokreta jeste buđenje stare nacionalističke prijetnje i podjele. To je jedina stvar koja ih može zadržati na vlasti.

Kao i Milošević prije 25 godina, bosanski političari imaju kontrolu nad medijima, sudstvom, vojskom, policijom, pa čak i kulturom i sportom. Sve to se može pretvoriti u instrumente za buđenje nacionalizma kada to bude potrebno.

Mora postojati neko rješenje za ovu situaciju i mora postojati neki razlog za optimizam. Ali, gotovo ga je nemoguće vidjeti kroz naočare Dejtonskog sporazuma koje nosimo već protekle dvije decenije.


Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku APA Agencije.

Izvor: AlJazeera / APA.ba
Tags: Bosna i Hercegovina rat genocid Srebrenica Dejton