Teme , Evropa ,

Vrijeme je da zaštitimo demokratiju i toleranciju u Europi

Dan nakon prvog kola regionalnih izbora,  francuski premijer Manuel Valls je javno nastupio na televiziji, te je rekao da "on nije tu da kaže kako mu je žao".

Desničarski Nacionalni Front Marine Le Pen je osvojio prvu rundu sa oko 30 posto glasova. Ovo je bila njihova najznačajnija pobjeda sa gotovo sedam miliona glasova, trostruko veći broj nego sa regionalnih izbora 2010. godine.

Republikanci, na čijem je čelu Nicolas Sarkozy, su radije održali nizak profil, napadajući lijevi centar za uspon desničarskog ekstremizma bez samorefleksije o svojim neuspjesima u prvom krugu izbora.

Nakon drugog kruga, 13. decembra, republikanci su izašli kao pobjednici. Odmah su se pohvalili svojim biračima: "Zahvaljujemo svim republikancima na njihovoj hrabroj borbi koja je našim kandidatima donijela pobjedu."

NF, koji je bio znatno ispred u šest regiona nakon prvog kruga, nije ništa postigao. Međutim, postoji rizik od predstavljanja ovog poraza kroz prizmu velikog demokratskog narativa: francuski birači mobilizirani u borbi protiv nasljednika fašizma, a mainstream stranke su u mogućnosti da dijele svoje glasove ako je to potrebno, a istinski "republički" Front je spreman da štiti demokratiju u srcu evropskog kontinenta. Ovaj narativ je zabluda.

Europska dekadencija

Trebaju li francuski državljani i državljani Europske unije biti oslobođeni konačnim ishodom izbora? Ne baš. Vrijednosti demokratije i liberalizma se ne trebaju uzimati zdravo za gotovo u dobu kada su se vratili nacionalistički osjećaji i dok raste ekstremizam.

Evidentno desničarsko skretanje nove poljske vlade, te izgledi da Viktor Orban i njegova stranka ponovo pobijede na izborima u 2018. u Mađarskoj, nisu ohrabrujući.

Ni Zapadna Europa ne izgleda bolje. Njemačka kancelarka Angela Merkel je kritikovana zbog njene politike prema izbjeglicama, solidarnost je postala zastarjela riječ koja pripada knjigama, stavovi protiv EU-a su postali popularni, a Le Pen će vjerojatno da oponaša svog oca, Jean-Marie, do druge faze predsjedničkih izbora 2017. godine.

Osim toga, sa 358 novih mjesta u regionalnim vijećima, FN je postala glavna politička opozicija u mnogim lokalitetima.

Dakle, nije vrijeme za entuzijastičke parole, niti trenutak za odbacivanje dramatičnog porasta FN-a i sličnih desničarskih stranki samo zato što je FN izgubio, zahvaljujući de facto i gotovo "umjetnom" savezu drugih demokratskih snaga.

Ne možemo garantirati da će to biti slučaj i u budućnosti. Sarkozy u osnovi izgleda da se protivi FN-u, ali nakon izbora, on će okrenuti diskurs svoje stranke prema desničarskim temama kao što su imigracija i identitet.

Na skali EU-a, ove desničarske stranke pronalaze zajednički jezik na ideji zaštite "nacionalnog suvereniteta". Ova ideja prirodno ide uz trend kombinovanja straha od "drugih", odbacujući kulturne raznolikosti, suprotstavljanje neoliberalnim reformama protiv mjera štednje i kritikovanje politike prema izbjeglicama.

U takvom kontekstu, te sa 50 posto razočaranih Evropljana koji često uopšte ne glasaju, ova transnacionalna platforma anti-EU se produžava u godinama koje dolaze, zajedno s Le Penom i njenim akterima koji lahko napadaju mainstream političare zbog njihove nesposobnosti da riješe globalne izazove.

Proširenje nacionalizma krajnje desnice

Osim toga, Francuska treba brzo shvatiti da je njena liberalna tkanina ozbiljno ugrožena. Govoriti o unutrašnjoj "snazi" francuske demokratije je besmisleno. To je učinjeno u prošlosti da bi se negiralo postojanje međuratnog desničarskog ekstremizma i fašističke prirode Vichy Republike za vrijeme Drugog svjetskog rata. Međutim, s obzirom na činjenicu da se događa izborni rast FN-a, ne postoji stvarno ništa posebno i izuzetno demokratsko u francuskom društvu.

Milioni birača su "odobrili" program Le Penove stranke u decembru. Mnogi financijsko "ranjivi" građani su umireni pokretom koji se nazvao "patriota" a čiji je cilj bio da se manje stranke okupe pod jednim krovom.

Ovaj napor odaje počast ratnim veteranima, valorizuje francusko "kulturno izuzeće", promovira reindustrijalizaciju i snažne države i pokreće anti-imigrantske peticije.

Istina je da postoji osjećaj napuštenosti i straha u mnogim ruralnim oblastima Francuske i unutar radnih okruga klase koja je nekada glasala za lijeve strane. Međutim, FN-ovo dobro napredovanje u gradovima je njihov cilj, što bi moglo značiti da se dodatno povećava broj njihovih pristalica.

Sarkozy, koji misli da je jedini političar koji može zaustaviti FN, u stvarnosti smatra da izbjeglice "neminovno" idu u Francusku zbog socijalne naknade, dok je Njemačka domaćin većine izbjeglica unutar EU.

Kao predsjednik između 2007. i 2012. godine, Sarkozy je promovisao stroge politike imigracije,osnovao ministarstvo za imigraciju i nacionalni identitet, protjerao više od 9.000 Roma, te vjerojatno pogoršao diskriminaciju mnogih Francuza sa imigrantskim korijenima.

Kako će Francuska u multietničkom i globalnom svijetu izgledati nakon eventualnog FN-ovog izbornog preuzimanja, pa čak i jednostavno sa širenjem FN-ovih vrijednosti, pitanje je kojim se izgleda niko ne bavi.

Ali, došlo je vrijeme da se na nivou EU počne sukobljavati sa ovim ultra-nacionalističkim sjemenom ako želimo da sačuvamo toleranciju i demokratiju u Europi.


Stavovi izraženi u ovom članku su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku APA Agencije.

Izvor: AlJazeera / APA.ba
Tags: Francuska Evropa demokratija fašizam tolerancija