Teme , Mena , SAD i Kanada , Evropa , Azija ,

Rat za armenski identitet

Već stoljećima, armenski narod je mirno živio kao dio Otomanskog carstva. Kao vjerska manjina, postojao je jasan niži status svojstven njihovom ne-muslimanskom identitetu, ali njihovo prisustvo u osmanskom društvu se vrednovalo i poštovalo. Oni su imali lokalnu samoupravu, kao i utjecaj među političkom elitom Carigrada. Život vjerskih manjina je bio mnogo oštriji u mnogim područjima hrišćanske Evrope, nego pod turskom vlašću. 

Koji je bio izvor dramatičnih promjena unutar osmanskih Armenaca? Koji je uzrok osmanske Armence transformirao od vjerske grupe do političke grupacije? Šta je pokrenulo ciklus pobuna i masakra koji je doveo do katastrofalnih scena Prvog svjetskog rata? Kako zvuči sveobuhvatna teorija koja bi objasnila iznenadne eksplozije armenskih aspiracija koje su u jasnoj suprotnosti sa osmanskom suverenošću? 

Američki genocid 

Promovisanje genocida generira diskurs koji se fokusira na razoran ishod ovog sukoba bez angažovanja na adekvatnom proučavanju procesa koji su do toga doveli. Stručnjaci za genocid su posvećeni određenoj praksi kontrole memorije koja je ključ za današnji armenski identitet. Na taj način, oni skreću pažnju sa kritičnog pitanja koje nije postavljeno: Šta se dogodilo u otomansko-armenskom identitetu? 

Odgovor leži u aktivnostima američkih misionara u osmanskim području. Predstavnici američke Uprave povjerenika za vanjske misije su prvi put posmatrali armenski narod u ranim 1820-im, a zatim započeli ambiciozan projekt pretvaranja već hrišćanskih Armenaca u protestante u američkom stilu, kroz korištenje medija i obrazovanje. Armenska zajednica je bila meta operacije kulturnog imperijalizma. Uspješna indoktrinacija novog prkosnog identiteta će se pretvoriti u političku vrijednost za ljude koji bi mogli biti mobilizirani. 

Do Prvog svjetskog rata, američka Bible Society je potrošila gotovo 3 milijuna dolara na prevođenje, tiskanje i distribuciju književnosti u Osmanskom carstvu. Ekonomska moć tog iznosa se danas procjenjuje na nekoliko stotina miliona dolara. Još više novca je potrošeno na sticanje imovine za američke škole u Osmanskom carstvu. Kada je otvoren prvi američki internat za Armence u Bebeku, Istanbul, 1840., armenski patrijarh je u to vrijeme izrazio svoje nezadovoljstvo i opisao američkog vlasnika te škole, Cyrus Hamlina, kao opasnog čovjeka. Do kraja 19. stoljeća, ova škola, koja je postala poznata kao Robert College, je proizvodila armenske diplomirane studente koji su potom smješteni na liderske pozicije sa uputstvom da artikuliraju armenski identitet u političkom smislu i mobiliziraju osmanske Jermene u skladu sa njim. 

Studija Jeremy Salta, "Imperijalizam, evangelizacija i Otomanski Armenci, 1878-1896", naglašava efekt američkog prisustva na javno mnjenje i kako je materijal koji je bio akumuliran od strane misionara proizvodio informacije o sudbini Otomanskih Armenaca. Dok Salt skreće pažnju na ulogu misionara "kao pristrasnih naratora koji su oblikovali memoriju osmansko-armenskog iskustva krajem 19. stoljeća i Prvog svjetskog rata, ima još mnogo toga da se nauči o tome kako su misionari oblikovali stvarni identitet osmanskih Armenaca u skladu u anglo-američkim interesima nekoliko desetljeća prije armenske potrage za političkom nezavisnošću. 

Potraga za lažima 

Netaknuta od američkog uticaja, armenska kultura je bila u potpunosti prilagođena otomanskom podneblju. Armenci su govorili osmanski turski jezik. Nisu imali nikakve koristi od drevnog armenskog jezika u svakodnevnoj interakciji. Osim toga, samo korištenje naziva "armenski" - ukazuje na anglo-američki utjecaj - nije bilo autohtonih ljudi koji su sebe nazivali "Haik." Da bi se opravdalo izricanje kulturne transformacije otomanskih Armenaca, sam H.G.O Dwight, koji je vodio američka nastojanja da se izazove revolucija armenskog identiteta, smatra da su bili "neznalice" prije dolaska američkog utjecaja. 

Prije pojave anglo-američke propagande koja je promovisala Armence kao naciju sa bogatom hrišćanskom tradicijom, Armenci su opisani od strane Dwighta kao ljudi čiji su tradicionalni običaji i vjerovanja bili zamijenjeni "ljudskim izumima." Jedinstvene prakse osmanskih Armenaca su, prema njemu, bile degenerične, sujevjerne, neduhovne i nepotrebne; njihova crkva je bila okrutna, korumpirana, dvolična i sebična. Iz američke perspektive, armenska liturgija je bila "snažno uprljana sa grijehom." Armenska pravoslavna crkva je opisana kao Sotonino djelo, a Dwight je uporedio reformu američkih misionara sa činom čišćenja koji bi omogućio širenje čistog kršćanstva. 

Rat oko armenskog identiteta je dostigao svoj kritični trenutak u 1846. Raskol je stupio kada je Matteos, armenski patrijarh iz Carigrada, izdao anatemu protiv svećenika Vertanesa koji je djelovao kao agent američkog protestantizma unutar Otomanskih Armenaca. Matteos je nazvao Vertanesa "prezrenim nesretnikom" koji se može uporediti sa Judom. Otomanski Armenci su upozorili vlastite vjerske vođe, koji su govorili o Vertanesu da je to "proždrljivi i opasni vuk, koji je u koži ovce, sa izgledom svešteničkih vrlina, ali dolazi da vas ubije i uništi i iskvari nevina janjad, djecu naše svete Crkve, sa svojim zlim i paklenim zubima, sa svojim prljavim ustima."

U nastojanju da odbrane od uništavanja svoj tradicionalni identitet od vanjskih sila, otomanski Armenci su insistirali na uskraćivanju protestantima sposobnosti da održavaju socio-ekonomsko sudjelovanje u armenskim zajednicama. Američki misionari su se žalili da je to  progon i uspjeli su osigurati institucionalnu zaštitu za svoju verziju armenskog kršćanstva kroz pomoć britanske diplomatije. U to vrijeme, Otomanska vlada je vjerovala njihovim britanskim sponzorima i nije oklijevala da posluša britanske instrukcije i prizna protestante kao gospodare armenske kongregacije. 

Ako su Otomanski zvaničnici imali ulogu u pogoršanju armenskog postojanja u carstvu, prvo i najvažnije je upravo to što su dozvolili navodnu ideju vjerske slobode kako bi se olakšala krađa armenskog identiteta. Otomanska država nije spriječila anglo-američke moći da vrše svoj utjecaj na armenski narod i formira neokolonijalne odnose s novim Otomansko-armenskim rukovodstvom. 

Birokratski trijumf protestantima je postavio uslove za uzgoj nove armenske crkvene organizacije pod američkim nadzorom. To je značilo da su anglo-američke političke elite mogle birati i kontrolirati Osmansko-armenske političke elite. 
 
Nije više postojala armenska hijerarhija, kao prirodni odraz unutarnjeg osmanskog kapitalizma. Armenski bankari, koji su imali dobre odnose sa Otomanskom vlašću i koji su birali patrijarhe koji su održavali status quo unutar armenskog društva, označeni su kao neprijatelji od strane američkih misionara. Otomansko-armensko rukovodstvo je moralo biti ocrnjeno i zamijenjeno kako bi anglo-američka propaganda mogla slavno ogovarati otomansku vlast u kontekstu uvjerljivog armenskog pitanja.

Lojalan narod u osmanskoj eri 

Kao rezultat američkog utjecaja, armenski bankari su obespravljeni i stabilnost njihovih liderskih pozicija je prekinuta. Matteos, bastion tradicionalnog armenskog oblika kršćanstva, proglašen je krivim za prevaru i njegova borba protiv amerikanizacije ili de-otomanizacije armenskog identiteta je zaustavljena. 

Matteosove riječi armencima 1846., kao ortodoksnog glasa osmanskih Armenaca, su počele da blijede, te su predstavljale odjek zajedljivosti. On je molio Armence da interveniraju u živote kolega Armenaca koji su došli u kontakt sa protestantskim uticajem govoreći da "takve osobe trebaju znati da njeguju otrovnu zmiju u svojim kućama, koja će ih jednog dana povrijediti i zbog koje će izgubiti svoje duše. "

Izvor: DailySabah / APA.ba
Tags: Armenija Otomanski Carstvo Osmansko Carstvo Sjedinjene Države protestantizam